28. ševval 1428. h. godine
Islamski način ponašanja (na arapskom: AHLAK)
U sklopu ove teme imajmo u obzir i sljedeće poruke:
-Pazi na svoje MISLI, one postaju RIJEČI.
-Pazi na svoje RIJEČI, one postaju DJELOM.
-Pazi na svoja DJELA, ona postaju NAVIKOM.
-Pazi na svoje NAVIKE, one postaju KARAKTEROM.
-Pazi na svoj KARAKTER, on postaje tvojom SUDBINOM.
Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: »a čovjekovo je samo ono što sam uradi...« Sura En-Nedžm: 39 ajet)
Kad govorimo o ponašanju, prvenstveno trebamo definisati pojam ponašanja. Znači, ponašanje je skup osobina pomoću kojih čovjek ostvaruje kontakte s drugim ljudima. Osobine mogu biti pohvalne ili pokuđene (loše, ružne). Npr. u pohvalne osobine ubrajaju se: praštanje, blagost, plemenitost, darežljivost, strpljivost, izdržljivost u nedaćama, samilost, ljubaznost, ukazivanje pomoći, i dr., a u pokuđene se svrstavaju one što su u suprotnosti s navedenim, a najopasnija je LAŽ.
Ono što je pozitivno u Ahlaku je lijep odgoj, odnosno MORAL.
Za razliku od ponašanja Moral je skup pohvalnih osobina.
Moral je, također, skup normi koje kontroliraju ljudska ubjeđenja, djela, razmišljanja, tradiciju i običaje. Svako društvo proklamira vrijednosti kojima uređuje međuljudske odnose. Obično su to; poštivanje ljudskih prava, zaštita života, časti, intelekta, imetka i potomstva.Moral je složeno područje ljudskog djelovanja čiji je predmet interesovanja odnos čovjeka prema sebi, drugim ljudima, životinjama i prirodi. Moralan odnos prema sebi, drugima, pa i široj živoj i neživoj okolini je, po islamskom učenju, ibadet[1].
Islam nas uči da je najbolji onaj čiji je moral najljepši. Allahov Poslanik, s.a.v.s., svoju misiju svodi na usavršavanje plemenitih osobina, kao da je samo radi toga poslat. On, s.a.v.s., kaže: „Poslat sam zato da upotpunim plemenite osobinekod ljudi“.
Potreba za islamskim moralom
Problem čovječanstva, u današnje vrijeme, nije u nauci i tehnologiji. U tome se uznapredovalo do neslućenih granica, ali to ga nije učinilo sretnim.
Naprotiv, čovječanstvo nikada nije bilo nesretnije. Nikada nije bilo više samoubistava, ratova, rasturenih brakova i zločina... Ništa od spomenutog čovjeka ne čini sretnim.
U Oslobođenju je, 26. aprila 1984. god. objavljen članak pod naslovom: Skok padobranom s Ajfelovog tornja u kome se, između ostalog, navodi:„Danas, više nego ikada ranije, svijet pati zbog neostvarenih želja i htijenja, a neostvarena htijenja uvlače u depresiju i apatiju. Tako, primjerice, i pored dvije mreže i kontrolnih kamera na Ajfelovom tornju u Parizu, koje su postavljene da spriječe samoubice, do sada se sa njega bacilo više od 300 samoubica“.
Ajfelov toranj nije jedino mjesto na kome slabići potpisuju kapitulaciju pred izazovima života. Čovječanstvo danas pati od duhovne praznine. O tom besmislu ljudskog života su, na Zapadu, napisane mnoge studije i ozbiljna naučna i literarna djela. Dovoljno je pročitati knjigu Stepski vuk pa da se shvati u kakvom beznađu se nalazi današnji čovjek.Zato nam treba moral koji propisuje Milostivi Allah. Bez njega je nemoguće uspostaviti ravnotežu između potreba duše i tijela, pojedinca i zajednice, ličnog i društvenog interesa. Gdje su granice moralnog i nemoralnog, dobrog i lošeg, ispravnog i pogrešnog? Ko je kompetentan da na to pitanje da odgovor? Umovi, potrebe, htijenja i interesi se razlikuju. Ako se u tome ne prihvati Božiji sud, ljudi se nikada neće složiti.
Zdravo društvo može postojati samo kao zajednica moralnih ličnosti. Čak i materijalistička društva, zasnovana na međusobnoj razmjeni dobara i materijalnim interesima, moraju posjedovati minimum moralnih normi, kao što su: povjerenje, hrabrost, iskrenost, i sl. I koje se to društvo može očuvati i napredovati ako njegovi članovi ne znaju za moralnu vrijednost zvanu hrabrost?! O kakvom suživotu mogu govoriti članovi zajednice među kojima nema povjerenja?! Zato nam treba moral s božanskim izvorom.
Izvor islamskog morala
Moral je u vezi sa vjerovanjem i od njega je nerazdvojan. Gdje god se, u Kur'anu, spominje «O vjernici» dodaje se i «činite dobra djela». Dakle, nema vjere bez činjenja dobrih djela.
Zato ateisti, pri govoru o moralu i ispravnom ponašanju, umjesto pozivanja na vjeru u Dan suđenja na drugom svijetu, predlažu savjest i čovjekoljublje, što je samo niži oblik vjere.Zahvaljujući tom moralnom zakonu koji nosimo duboko u svojim dušama, moralne vrline kao što su pravda, molosrđe, plemenitost, strpljivost, istinoljublje, darežljivost i hrabrost uvijek su bile na cijeni, a kukavičluk, laž, izdaja, prevara i nasilje - uvijek prezreni.
Islamski moral je onosvjetskog porijekla. On nadrasta sve norme planete na kojoj živimo. Njegove vrijednosti su savremene, univerzalne i uvijek cijenjene. Norme ponašanja i moralne kriterije u islamu ne određuje čovjek, nego čovjekov Stvoritelj. Čovjek to ne može učiniti, jer ga sputavaju lični interesi, interesi porodice, nacije, ideologije i zajednice kojoj pripada.Islamski moral ne da se racionalno objasniti, jer on nadrasta vrijeme, prostor i sva ovozemna mjerila. Pružanje podrške defektnim i neizlječivim bolesnicima nije koristan, ali jeste moralan čin. Činjenica da je moralno ponašanje nekada i korisno ne znači da je određeni postupak moralan zato što je koristan. U mnogim prilikama su korisni laž i nepravda, ali moralna osoba ne laže i nije nepravedna jer je svjesna da je njena vjera veća od toga da se podvrgne mjerilima ovozemne korisnosti. Karakterna osoba i u najtežim kušnjama ostaje vjerna moralnim principima, bez obzira na interes i rizik.
Objašnjenje za moralne postupke treba tražiti na drugom svijetu. Na to ukazuje poražena pravda koja i takva plijeni i zadivljuje. Karakterna osoba diže svoj glas protiv nasilnog postupka iako će, na ovom svijetu, zbog toga biti poražena. Suprotstavlja se nepravdi lokalnih moćnika, nasilnom vladaru ili trenutnoj politici društva. Mudžahid koji gine, gledano iz dunjalučke perspektive, je poražen, ali njegov čin je tako velik da zadivljuje i one na Zemlji i one na nebu. Takvi moralni postupci imaju smisla samo ako se vjeruje u drugi svijet na kome se stvari, događaji, osobe i postupci vrednuju onosvjetskim mjerilima. Moralne vrijednosti imaju smisla samo kada se čvrsto vjeruje da će pravda u cijelosti biti zadovoljena. To se suštinski razlikuje od licemjernog (munafičkog morala) čiji postupci su motivisani samo materijalnim interesima. Moral korisnosti ostaje u okvirima ovog svijeta i nikada se ne uzdiže na nivo pravog morala motiviranog vjerom u Allaha, dž.š., i Sudnji dan. Zapravo, moral iz interesa je pravi nemoral.
Bez vjere u Allaha, dž.š., nema morala kao principa i ideje.
Moral je vjera pretočena u ponašanje, poštivanje Allahovih, dž.š., odredbi bez obzira na posljedice, rizike i poteškoće.
[1] www.novihorizonti.com/test/tekst.asp?ArtikalID=1389 - 36k -
Nema komentara:
Objavi komentar